Inseminacija (AIH, IUI)
Statistički, ova tema bi mogla biti zanimljiva gotovo svakom sedmom paru. Jer, procjenjuje se da se 15% parova suoči s poteškoćama. Vjerojatno ružnije zvuči, ali to je to - s neplodnošću. Nadam se da niste među njima (tj. nama) i da nikada nećete ni biti. Želim vam da se nikad ne sjetite da je ovdje bio tekst koji vas nije zanimao, kao što ni mene ne bi zanimao do prije nekoliko godina. Ako vas tema ne zanima pa pročitate samo ovaj prvi odlomak... molim vas, ipak, stisnite fige za mene u mislima. Jer ovaj post pišem na kraju svoje AIH-faze. Ako ovoga puta ne uspije, a vrlo su male šanse jer mislim da tajming nije bio savršen, vjerojatno ćemo za dva-tri mjeseca krenuti na sljedeću metodu. IVF, tj. In Vitro Fertilization, odnosno izvantjelesnu oplodnju.
--------------------------------------------------------------------------------
Jedna od metoda MPO (medicinski potpomognute oplodnje), moglo bi se reći početnička, je inseminacija. To je jedina metoda koju sam za sad iskusila na vlastitoj koži. Kod nas je u bolnicama nazivaju AIH (Artificial Insemination with Husband's sperm), a na netu podatke o možete pronaći i koristeći kraticu IUI (Intrauterine Insemination).
Početničkom je nazivam jer je najjednostavnija tehnički, najmanje zahtjevna u svakom pogledu, najblaža što se tiče hormonalne pripreme, a i zbog toga što se primjenjuje u slučajevima za koje doktorima jednostavno nije jasno zašto još nisu trudni (moj slučaj), ili se njome pokušava izbjeći ili riješiti neki manji problem poput neredovne ovulacije i/ili malo lošijeg spermiograma supruga. Primjenjuje se u još nekim slučajevima, a je li primjerena određenom paru, procijenit će specijalist MPO.
Najjednostavnije, tom metodom se u doba neposredno pred ovulaciju ili početkom ovulacije direktno u maternicu tj. uterus unosi prethodno obrađena sperma supruga.
Ponekad joj prethodi blaža stimulacija Clomidom (kod nas najčešće Klomifenom ili rjeđe Femarom), poneki uz Clomid dodaju i par ampula Gonala, a ponekad se radi bez stimulacije ovulacije, tj. prirodno. Ja sam isprobala varijantu s Klomifenom i varijantu bez stimulacije.
Bilo prirodno, bilo uz stimulaciju Klomifenom koji se uzima tijekom pet dana, tj. već od 3. pa do 7. dana ciklusa (dc), ili 4.-8. dc, odnosno 5.-9. dc, pa onda eventualno još i uz dopunu jačom stimulacijom, ovisno o procjeni liječnika, razvoj folikula (sjećate se iz biologije, u njima dozrijevaju jajne stanice) se obavezno prati ultrazvučno (folikulometrija). Folikulometrije su najčešće svakog drugog dana, počevši najčešće od 9. ili 10. dc pa do pregleda na kojem će doktor zaključiti da su folikuli dovoljno veliki da bi ovulacija kroz dva-tri dana mogla uslijediti. Čini se da većina takav zaključak donosi kad su folikuli veličine između 16 i 20 mm. Ponekad se obavi samo jedan UZV, a rekla bih najčešće dva ili tri.
Nakon toga vjerojatno će uslijediti tzv. štoperica (za inseminaciju doktori najčešće odabiru Ovitrelle), injekcija koju je potrebno primiti točno u vrijeme kad je doktor to propisao, najčešće u kasnim poslijepodnevnim ili večernjim satima. Injekciju se prima najčešće u rame... i najčešće malo boli, tj. peče. Jedna me nije gotovo nimalo boljela, jedna je pekla srednje, a jedna me je baš jako pekla. Bitnije od toga peče li ili ne peče je to da za većinu parova najkasnije tada započinje razdoblje apstinencije.
Dan nakon štoperice se ne događa nikakva akcija na ovom planu, a sljedeći dan u prijepodnevnim satima je velika akcija - inseminacija. Akcija započinje tako da suprug prvo obavi svoj dio tj. u predviđenoj prostoriji u sterilnu posudicu koju dobije od osoblja laba da svoj prilog, tj. spermu. Dok se sperma u labosu obrađuje, tj. priprema za inseminaciju, vrijeme je za kavicu. Obično sestra objavi da ste slobodni sljedećih sat vremena, pa ako se za kavicu odlučite za kafić najbliži klinici, imate velike šanse oko sebe slušati razgovore koji će se vrtjeti oko riječi "ovulacija", "folikul", "aspiracija", "punkcija", "transfer", "gonali", "menopuri", "štoperica" itd. Ekipa koja se sjuri iz bolnice jer je dobila otpust na sat vremena vrti uglavnom iste razgovore, pa ma koliko to bio velik dan za vas dvoje, shvatit ćete da ste samo jedni od mnogih koji prolaze kroz iste ili kompliciranije stvari tog istog dana. A ako vam na to nije potrebno dodatno podsjećanje i već vam je pun kufer svega, radije potegnite do kafića stotinjak metara dalje. Tamo se ekipa bavi drugim temama, a čak i ako ste neke od onih koji tamo piju kavicu vidjeli u bolnici ili labosu prije petnaest minuta, očito su se odmaknuli od bolnici susjednog kafića iz istog razloga. Zamoreni pritiskom ili razmišljanjem ili praveći se ili iskreno ufurani da je to tek jedan običan dan...
Tijekom tog vremena dok ste vi više ili manje mirno pijuckali kavu, najbolji plivači tj. najzdraviji spermići vašeg supruga su izdvojeni iz uzorka metodom koju sam zamislila kao centrifugiranje, isprana je sjemena tekućina te su mali junaci stavljeni u "kulturu" i privremeno useljeni u špricu. Kad došećete s kavice, a vjerojatno ćete došetati već prije isteka toga sata, u privatnoj klinici ćete možda doći odmah na red, a u državnoj ćete možda čekati još sat vremena. A možda i još dva sata. Tijekom tog vremena na WC ćete otrčati dok će suprug čuvati stražu tj. budno paziti hoće li vas prozvati. Za cijelo vrijeme čekanja imate šanse razmjenjivati dojmove s ostalim parovima koji također čekaju, čuti njihova iskustva, međusobno se kuražiti, uglavnom saznati pojedinosti iz intimnog života ljudi koje prvi puta vidite, kao i njima prezentirati pokoju o sebi. Uglavnom, pričati kao da se poznate cijeli život o stvarima koje ne pričate onima koje poznate cijeli život jer nisu u ovom filmu. Pa im priče o ovulacijama, stimulacijama i inseminacijama nisu tako napete. A čak kad bi im i bile, vi im ih ipak ne želite pričati.
Nakon toga, prava akcija za ženu. U društvu doktora i medicinske sestre, možda i jednog-dva specijalizanta, na ginekološkom stolu za preglede, u klasičnom položaju za pregled, doktor će kroz cerviks tj. grlić maternice ugurati kateter i u uterus uštrcati spermiće. Spermići su do tada ležali na stolu u šprici na koju je pričvršćen kateter, koja je pak zatvorena u prozirnoj foliji na kojoj je velikim slovima ispisano vaše prezime. Da ne bi bilo greške... Jer, može se dogoditi i da uz vaš paketić stoji još jedan, spreman za neku drugu pacijenticu, s nekim drugim prezimenom.
Neke žene vele da ih sam postupak ne boli nimalo, tj. da podjednako to osjete kao i uzimanje uzorka za Papa-test, neke boli malo, neke malo više, a vrlo rijetke slučajeve kojima je kateter teže provući kroz cerviks boli poprilično. Većina ostane ležati na stolu, prekriženih i podignutih nogu (tj. jedna noga bi mi ostala u onom držaču za nogu, a drugu sam trebala prekrižiti preko nje), sestra pokrije trbuh i noge pokrivačem, i tako cure minute do otprilike pola sata, iako sam naišla na mišljenja da je to ležanje, što se tiče zadržavanja uštrcanog sadržaja u uterusu, nepotrebno. Tijekom tih pola sata možete drijemati, čitati, razmišljati, moliti, brbljati s nekime tko se vrti po ordinaciji (sestra ili specijalizant), i gledati u sat na zidu. Ja sam najčešće kombinirala sve to, osim drijemanja.
U privatnim klinikama sve skupa može biti organizirano i ugodnije i luksuznije, pa se ženu nakon inseminacije ostavi u polumraku, uz glazbicu, pa ju se stavi u ovaj ili onaj položaj nakon nekog vremena, pa ju se vrati u ovaj, pa ju se opet pregleda, pa... To ne znam iz prve ruke nego sam čitala neka iskustva, pa zaključujem da i ovdje vrijedi koliko para, toliko muzike. Čak i doslovno. U državnim bolnicama postupak ne košta ništa, pa nema ni muzike. Osim ako doktor ne pjevuši tih par minuta.
Nakon tog polusatnog odmora ide se doma. Rekla bih da većina odmara najmanje taj dan, najčešće i sljedeći, a velik broj njih dobije preporuku liječnika da miruje. Obično tog prvog dana bude vrlo slabog krvarenja. Može ga biti malkice i sljedećeg. Neke udarnice odu na posao, neke ostanu na bolovanju. Nekima se preporuči Aspirin od 100 mg dnevno, nekima i Normabel od 2 mg, nekima folna kiselina, nekima sve to skupa, a čini mi se svima progesteronska pomoć, tj. Utrogestani, 3 x 1 ili 3 x 2 dnevno, većini vaginalno.
Osim toga, neki doktori preporuče i seksanje kasnije toga dana, pa i sljedećega dana, a neki i onog trećeg. Što i nije loše, jer mi se čini da većina žena nakon toga uvede apstinenciju u strahu da bi orgazmički grčevi ili prevelika mišićna aktivnost tim dijelom tijela mogla ugroziti eventualnu implantaciju. Moj se doktor jednom preporuke o seksanju nije sjetio, ali se sjetila medicinska sestra. Sve u svemu, preporuka mi se čini vrlo praktičnom, jer se očito želi dodatno povećati šansa za uspjeh u slučaju da ovulacija nije savršeno pogođena inseminacijom, a ako i je, brojčano stanje spermića se time povećava. A privatno, sviđa mi se ideja da ostanem u nedoumici jesmo li možda ipak uspjeli bez liječničke (pot)pomoći.
I to je, uglavnom, sve. Onda preostaje Dva Tjedna Čekanja tj. WW2. Najčešće 14. dan od AIH je najdramatičniji dan, dan za betu, tj. vađenje krvi kako bi se vidjela razina ß hCG. Tj., je li uspjelo ili ne. Jeste li trudni, jeste li ušli u statistiku onih koje su uspjele zatrudnjeti. Na netu sam naišla na procjene da se uspješnost AIH kreće od samo 6 pa do oko 26% po postupku. Obično se navodi da na uspješnost djeluje broj jajnih stanica, dob žene, broj spermića. Ja svjedočim da je, za sad, jedna od tri inseminacije bila uspješna. Uspješna u onom dijelu da je došlo do začeća. Nažalost, uspjeh nije bio potpun. Ako vam se čini da uspješnost ovog postupka i ne budi veliku nadu, sjetimo se samo da je uspješnost kućne radinosti za parove koji uspiju potrefiti pravi tajming i koji nemaju nikakve dijagnoze koje bi smanjivale šanse za začeće također samo oko 25%. Dakle, ako ovo čita netko tko se sprema na inseminaciju ili razmišlja o njoj... držim fige, svom snagom!
namaste .blogger