cure evo našla sam jednu priču i toliko me dirnula da sam je htjela podijeliti s vama.. nada nikad ne umire..Priča koju sam još davno obećala napisati
Uvijek su najteži ti zadnji dani, kada osluškujem signale koje mi šalje moje tijelo i koristim svaku priliku za zavirivanje u gaćice. Bijelo znači olakšanje. Ali prije ili kasnije pretvori se u smeđe ili crveno. Sjedim na tepihu, grlim samu sebe i plačem. Želim ne osjećati. Tampon i tableta protiv bolova pomažu u tome.
Šesti IVF završava isto kao i prethodnih pet. Ovaj puta odlučujem ne ponavljati onaj besmisleni ritual testiranja na trudnoću nakon što krvarenje već započne. Gubljenje tvrdoglave, besmislene nade bi me još više rastužilo. Ovaj puta vjerujem vlastitom tijelu.
Krvarenje traje tri dana, kao i obično. Četvrti dan sam već isplakala, preboljela, zaboravila... Puno je lakše sada, nego u svim prethodinm postupcima. Mora da s vremenom razočaranje ipak manje boli.
Nadoknađujem poslove koje nisam htjela raditi dok sam se nadala da sam trudna. Kosim travu, nosim posude s cvijećem, pomičem namještaj – gotovo s nekim prkosom. Sada barem to mogu. Utrogestan i Bromergon bacila sam u ladicu. Ugodno je konačno ne uzimati baš nikakve lijekove. Neka vrsta slobode. Sunce je, proljeće je došlo sa svom svojom snagom. Lakše je ne osjetiti tugu u proljeće.
Odlazim na šetnju s mužem. Ne želim predaleko hodati.
«Kako to da se tako brzo umoriš?» pita me muž.
«Valjda je to zbog svih silnih lijekova koje sam donedavno uzimala. Ili zbog previše odmaranja poslje transfera.» Odlučujem se što prije opet upisati na fitness.
Gledam se u ogledalu. Dobila sam nekoliko kilograma tijekom postupka. Ipak, trbuh mi je malo manji otkada ne uzimam progesteron. No neću stati u lanjski kupaći ako pod hitno ne krenem na dijetu. I grudi me bole malo. Zaključujem da je to zato jer sam istegnula mišiće koji se nalaze ispod njih. Previše grabljanja trave za jedan dan.
Prolazi nekoliko dana. Stanem u uske traperice, ali grudi me još uvijek bole. U mene se polako uvlači sumnja da sam ipak trudna. Volim razmišljati o nemogućim stvarima. Smišljati scenarije o događajima koji su nevjerojatni. Zamišljam što bi bilo da otkrijem da jesam trudna. E to bi baš bilo čudo. Pravo pravcato čudo.
No to razmišljanje o čudima me počinje umarati. Želim prestati razmišljati o nemogućoj trudnoći i odlučujem ipak kupiti test. Kasno je, samo jedna ljekarna u gradu radi. Šećem pustim ulicama do nje i kroz prozorčić zamolim prodavačicu da mi da test za trudnoću. Iza mene čeka muškarac s malim dječakom. Traži neku mast dok ja izlazim iz ljekarne. Osjećam se malo glupo – zašto ja ovo radim. Prošao je čitav tjedan otkada sam imala menstruaciju.
Kod kuće napravim s testom sve što piše u uputama. Sjednem za kompjuter a plastični štapić stavim na salvetu kraj sebe. Piše da treba čekati 5 minuta. Samo da već jednom vidim tu jednu crticu pa da mogu mirno spavati.
Radim nešto i usput virim u crtice. Polako postaju ljubičaste, obadvije istovremeno. Moje tijelo reagira samo od sebe: srce mi lupa tako da mislim da će iskočiti iz grudi. Ruke se tresu, teško mi je disati.
No mozak ostaje smiren i sabran. Gledam što piše na testu - 99% točnosti. Gledam rok trajanja – još godina dana. Piše da se može upotrijebiti već prvog dana izostale menstruacije. Ne piše ništa za tjedan dana NAKON menstruacije.
Odlučujem ne vjerovati testu. Meni treba više od papirnate trakice i malo plastike da me uvijeri u čuda. Ipak, za svaki slučaj, izvučem Utrogestan iz ladice i upotrijebim dvije kuglice.
Sljedećeg jutra odlazim izvaditi krv. Kasnit ću na posao, ali nema veze. Ionako sam bila puno na bolovanju ovih dana. Odlazim u privatnu kliniku, nemam strpljenja ići po uputnicu niti čekati u blolnici. Sjedim u ordinaciji, sestra mi uzima podatke, stavlja iksić u rubriku B HCG na formularu i priprema iglu i bočicu.
«Rezultati će vam biti za 3 dana,» kaže. Ja je pogledam kao da mi je rekla neku strašnu vijest. «Zar vam je hitno?»
«Da,» kažem. I kažem da sam već više puta kod njih vadila krv i da je uvijek nalaz bio isti dan.
Objašnjava da su promjenili laboratorij i da zato treba više čekati. Ja ustajem sa stolice. Ne pokušavam objasniti da, kada čekaš 7 godina, ne dolazi u obzir čekati još i ta tri dana.
Sestra je ljubazna i objašnjava mi gdje se nalazi novi privatni laboratorij gdje mogu brzo dobiti nalaze. Odlazim tamo, izvade mi krv i kažu mi da mogu nazvati za 3 sata.
Odlazim na posao i pokušavam ne misliti. Za tri sata zovem laboratorij. Sestra mi kaže brojku 1630. Ne znači mi to puno, pitam koje su referentne vrijednosti. «Manje od 5», kaže. Pitam što to znači. Ona mene pita jesam li sumnjala na trudnoću. I kaže mi da ta brojka znači trudnoću, ali tihim, gotovo suosjećajnim glasom. Kao da me žali. To me nasmije. Kad bi ona znala...
Sama sam u malom uredu, sjednem i zatvorim oči. Razmišljam kako bih sada trebala plakati, vrištati, skakati od sreće. Da bi mi se barem ruke trebale tresti.
Ništa se ne događa. Ne vjerujem nalazu kojega nisam vidjela. Nazovem muža i zamolim ga da ode po nalaz jer ja nisam sigurna da sam dobro razumjela što su mi rekli.
Zove me malo kasnije, kaže da sam ih dobro razumjela. I da je pitao znači li to da sam trudna. Rekli su mu da znači i pitali ga je li zadovoljan. Smije se i kaže da im je odgovorio da je zadovoljan.
Ne znam što da radim. Da odem kući i zavučem se u krevet. Ili da nastavim živjeti kao i dan ranije, kao da nisam trudna ili kao da sam «obična» trudnica koja još ni ne zna ništa. Zovem bolnicu, ne mogu dobiti mog doktora. Kažu mi da je tamo, ali da ću ga teško dobiti telefonom.
Petak je. Shvaćam da ne mogu čekati do ponedjeljka. Nazovem muža ponovno i zamolim ga da se nađemo u bolnici.
Sretnemo doktora na hodnku. U žurbi je, pozdravi nas na brzinu i pita kako smo. Pokažemo mu papir na kome piše ona prekrasna brojka 1630. Nasmije se, zagrli me i kaže neka ga pričekamo.
Pola sata kasnije ležim o ordinaciji i gledam u točkicu na zaslonu ultrazvuka. Doktor kaže da je prerano da bi se vidio plod, ali da sam definitivno trudna. Moje tijelo se trese od uzbuđnjenja. Ali um postavlja logična pitanja.
Doktor ima odgovore na većinu. I čestitike, i radostan sjaj u očima. Kaže neka dođem na ultrazvuk za dva tjedna i da će se tada vidjeti više. Pričam što sam sve radila prošli tjedan – dizala teško, vježbala, imala odnose, prestala uzimati terapiju. On se smješka i kaže da je to dokaz da ne možemo puno utjecati. «Kada hoće, hoće.» Ali neka se ipak od sada pripazim.
Kasnije, muž i ja šećemo gradom, držimo se za ruke i uživamo u proljetnom danu. Ne grlimo se i ne skačemo od sreće. Radost dolazi polako, izmiješana sa strepnjom hoće li sve biti u redu. Samo jedan mali dio nas, negdje iznutra, usuđuje se vrištati i plakati od radosti. I raste, zajedno s malim bićem u meni.
-----------------------------------------------------------------------
P.S. Jednom davno sam obećala da ću napisati sretnu priču....
Klara
[You must be registered and logged in to see this link.] 
Calendar
pet tra 03, 2015 12:25 pm by Kreativka
: